Anita Sulimanović: CITY
...And then it was as if Dogville just waited. Even the wind dropped, leaving the town in an unfamiliar calm. As if somebody had put a large cheese dish cover over it, and created the kind of quietness that descends while you're awaiting visitors.*
Galerijski prostor Bačve u rukama umjetnice Anite Sulimanović pretvorio se u neobičnu naseobinu bivših psećih domova. Izložba se sastoji od petnaestak objekata, pronađenih u bližoj okolici Zagreba ili u samom gradu, složenih u prostoru kao niz koji može podsjećati na više-manje planski građena naselja. Jedan objekt uzdiže se iz niza u prostor stvarajući tako instalaciju zanimljivih likovno-prostornih karakteristika. Upravo taj nadrealni element ukazuje kako se ne radi samo o nasumce izloženim pronađenim objektima i njihovoj vizualnoj kvaliteti, već o višeslojnoj priči koja stoji iza pojedinačnih aktera, ali i cjeline.
Anita Sulimanović u svojim radovima posljednjih godina koristi pronađene objekte i pretvara ih u site-specific instalacije čija glavna karakteristika, uz jasno prisutan koncept, jest likovna vrijednost, koja se očituje u razumijevanju prostora naglašenom kroz britku, pametnu intervenciju. Likovna senzibilnost umjetnice možda je i bila primarna snaga koja ju je privukla životopisnim kućicama za pse. No, upravo njihovo postavljenje u čist, kružno simetričan prostor Bačve, mijenjanje njihova klasičnog okruženja, dislociranje i dekontekstualizacija čine bitan umjetnički koncept, koji naglašava njihove vizualne vrijednosti, ali i simulira nova značenja ili ukazuje na već postojeća.
Neizbježan i vrlo bitan segment čitave priče onaj je socijalni. Iz pojma kućica za pse, za neke od njih zapravo potpuno neprimjeren i blag naziv, iščitava se niz problema koji obuhvaćaju mikro ili makro razine našeg društva. Gledajući svakodnevno ovakve konstrukcije unutar njihova primarnog ambijenta, pa čak i u centru grada Zagreba, vjerojatno ih nećemo niti primijetiti, a još manje iščitati njihovu slojevitost.
Raznolikost oblika objekata, koju izolirano možemo gledati kao zanimljivost, ukazuje na puno ozbiljnije probleme. Nepostojanje pravila gradnje psećih domova ljudima je možda puno bliskije u nepostojanju istih tih pravila u gradnji velikih građevina, projekata, pa i čitavih urbanih cjelina duž čitave Hrvatske. Prolazeći zagrebačkom Trešnjevkom, može li se realno očekivati osjetljivost za domove čovjekova najboljeg prijatelja, kad ona ne postoji niti za čovjeka samog? Kućice – domovi psa na kratkom lancu, čiji pasji život obuhvaća par okolnih metara i hranu – iz frustracije sigurno rađa agresiju. Ta agresija vjerojatno je i životna uloga čuvara kuće, bijesnog lajavca, strašitelja potencijalnog uljeza. Njegov neosjetljivi vlasnik u svojim teškim životnim uvjetima nije imao vremena da razmisli o humanijem odnosu prema životinji ili je samo preslikao svoj način života, u kojem ga na lancu drži neka veća sila. Ovako stvoren začarani krug neće i ne može promijeniti niti jedan pas, niti jedan čovjek. Civilno društvo odradit će još niz borbi sa stalnim protivnicima, još poneke vlade će pasti i krize proći prije no što poboljšanje standarda i kvalitete života prekinu ovakvu neljudsku praksu.
Dodavanjem svjetlosnog akcenta u neke od kućica većina nas po prvi put moći će pogledati i što se krije iznutra, moći ćemo kuću i ono što ona predstavljati „pogledati“ iz svih kutova. Uz pogled odozgo (iz prostora balkona Galerije PM) i pogleda odozdo na objekt postavljen u prostoru, autorica je u potpunosti iskoristila prostorne mogućnosti koje su joj se ponudile. Upravo, pojedino izolirano unutrašnje svjetlo povezni je element koji može izazvati sablast. Strah od onoga što nas očekuje u nepoznatom, malom prostoru. Strah od onoga što taj prostor predstavlja. Umjetnica nam postavlja izazov, minimalnom intervencijom, instalacijom koja podsjeća na apstrahiranu scenografiju napuštenog psećeg naselja, priziva brojne asocijacije i postavlja brojna pitanja od kontemplativnih osobnih do puno širih socijalnih. U cilju njihova naglaska presudan je likovni element kao pokretač ove priče te prostoran senzibilitet primaran kiparstvu i moćno oružje u rukama Anite Sulimanović.
Marta Kiš
* citat iz filma Larsa von Triera Dogville (2003.)
No comments:
Post a Comment